Hrvatski

Hrvatski jezik (ISO 639-3: hrv) skupni je naziv za nacionalni standardni jezik Hrvata, te za skup narječja i govora kojima govore ili su nekada govorili Hrvati. Njime govori oko 5,546.590 ljudi, poglavito Hrvata u Hrvatskoj (3,980.000; popis iz 2001.) i Bosni i Hercegovini (469.000; 2004.). Također hrvatski je materinski jezik za Hrvate u drugim zemljama; Sjedinjenim Američkim Državama (58.400; popis iz 2000.)[1]; Austrija, 19.400 (popis iz 2001.); Srbija 19.223 popis 2011.; Mađarska, (14.300; popis iz 2001.); Italija (3.500; Vincent 1987.); Crna Gora (6.810; 2006.); Slovačka, 890; popis iz 2001.).

nastanak upitno-odnosnih zamjenica u hr. jezikuhrvatski dijalekti dijagram međusobnih odnosahrvatski dijalekti pojednostavljen dijagram međusobnih odnosaPojednostavljena pravila kategorizacije hrvatskih dijalekataSveukupna pravila kategorizacije hrvatskih dijalekataOsnovna obilježja hr.narječjaUsporedba hr.narječja

Hrvatski je službeni jezik Republike Hrvatske te jedan od tri službena jezika Bosne i Hercegovine; također je jedan od 24 službena jezika Europske unije.

Kao manjinski hrvatski jezik je u službenoj uporabi u nekim pokrajinama na ozemlju susjednih zemalja, tako je hrvatski jedan od službenih jezika u uporabi u crnogorskim općinama u Boki Kotorskoj, zatim jedan je od sedam službenih jezika u srbijanskoj autonomnoj pokrajini Vojvodini[2], lokalni idiomi hrvatskoga jezika u službenoj su uporabi u austrijskoj saveznoj zemlji Gradišću, te također u talijanskoj provinciji Moliseu i rumunjskoj županiji Karaš-Severin.

Hrvatski jezik ponajprije obuhvaća standardni, odnosno književni ili opći hrvatski jezik te sve narodne govore kojima se služe Hrvati.

U genetsko-lingvističkom smislu hrvatski jezik je sustav triju narječja :

• štokavskog

• kajkavskog

• čakavskog

Nazivi narječja potječu od arhaičnog oblika odnosno-upitne zamjenice koja je glasila kъ, a kasnije je prešla u čь (ь i ъ oznake su za poluglase). U čakavskom se poluglas vokalizirao i prešao u a (a javljaju se i druge kombinacije če, ca, ce, ća, će...), u štokavskom se zamjenica čь povezala s to, čьto. Kasnije je polugas iščezao ostavivši čto, koje je zbog pojednostavnjivanja prešlo u što (a javljaju se i druge kombinacije šta, št'a, śta, što, št'o, śto...). U kajkavskom se arhaični oblik zamjenice kъ kombinirao s jь, pa je prelaskom u a prvog, a gubljenjem drugog poluglasa nastao kaj (a javljaju se i druge kombinacije kej, ke, ka...).

Zanimljivost je da se slična, štokavska promjena, dogodila i u ruskom jeziku, no dok oni izgovaraju što, u pismu im je ostao arhaizam čto.

Najstariju gramatika hrvatskog književnog jezika napisao je isusovac Bartol Kašić početkom 17. stoljeća: knjiga je objavljena u Rimu 1604. godine (tj. nedugo nakon prve gramatike engleskog jezika koju je William Bullokar objavio 1586. godine, te približno stoljeće i pol prije prvih gramatika ruskog jezika) pod imenom Institutionum linguae illyricae (Ustroj ilirskoga/hrvatskoga jezika): oslanjajući se na stoljetnu tradiciju hrvatskog pisanja na sva tri narječja, on se većinom oslanja na novoštokavsku jekavicu (koju zove "dubrovačkim" govorom) na koju 1630.-ih godina prevodi Bibliju, te u ono doba po hrvatskim zemljama znatno raširenije štokavske ikavice (koju Kašić zove "bosanskim" govorom), kojom piše svoj Ritual Rimski (službena zbirka tekstova i uputa za bogoslužje) iz 1640. godine.

Nakon što se tijekom narednih stoljeća brojna književna djela - pa i gramatike - pišu kako na novoštokavskoj ikavici, tako i na ijekavici[3] (također i na čakavskom, te osobito kajkavskom narječju), zaslugom Ilirskog pokreta sredinom 19. stoljeća sve više prevladava ijekavica; naposljetku krajem 19. stoljeća postaje za uporabu u školama obvezatan Hrvatski pravopis Ivana Broza iz 1892. godine, koji upućuje na službenu upotrebu jekavske novoštokavice kakvu se - uz manje promjene - kao standardni hrvatski jezik koristi do danas.

Do najnovijeg vremena, najveći dio hrvatskih govornika je izvan službenih prigoda govorio jednim od narječja hrvatskog jezika, koji se i danas puno koriste, osobito u ruralnim područjima. Standardni jezik koji se sve više upotrebljava kao govorni jezik u urbanim područjima, ima često regionalne posebnosti, koje u pravilu dolaze iz lokalnih dijalekata.

Dijalektima čakavskoga i kajkavskoga narječja govore samo Hrvati (na južnoslavenskom dijalektalnom kontinuumu, možemo prepoznati srodnost hrvatskih kajkavskih govora s nekim slovenskim narječjima, napose s govorima Slovenaca uz granicu s Hrvatskom, pogotovo na područjima koja su nekoć crkveno ili upravno pripadala Hrvatskoj), dok se štokavskim narječjem uz Hrvate služe i Bošnjaci, Srbi te Crnogorci.

Od štokavskih dijalekata Hrvati se u načelu služe sa sva četiri podrijetlom zapadnoštokavska dijalekta, a to su sjeverni (slavonski) dijalekt kojim govore samo Hrvati, zapadni (novoštokavska ikavica) dijalekt kojim većinom govore Hrvati i ponešto Bošnjaci u zapadnoj Bosni, istočni (istočnobosanski) dijalekt kojim se služe Hrvati i Bošnjaci te južni (novoštokavska jekavica) dijalekt koji rabe Hrvati na više terena i osobito na širem dubrovačkome području, ali i drugi južnoslavenski narodi koji se služe sličnim ijekavskim poddijalektima.

Granični dijalekti kajkavskog narječja; Donjosutlanski, Goranski i Prigorski posjeduju vezu ili prijelaz prema čakavštini, a jugoistočna podgrupa čakavskog narječja; južnočakavski, lastovski i jugozapadni istarski posjeduje vezu ili prijelaz prema (zapadnoj) štokavštini, dok sjeverozapadna (sjevernočakavski i buzetski) i središnja podgrupa (srednječakavski) dijeli više isoglosa sa kajkavštinom.

Starošćakavski dijelekti (slavonski i istočnobosanski), djele niz sličnosti sa čakavštinom, dok sjever slavonskog posjeduje i prijelaz prema kajkavskim govorima. Novoštokavski dijalekti (zapadni i južni) dijele pojedine isoglose s južnom podgrupom čakavskog narječja.

Više informacija o narječjima i njihovom razvitku se može naći ovdje.

• Hrvatske manjinske zajednice

Hrvati u Gradišću (Austrija, Mađarska, Slovačka, Češka) služe se najviše dijalektima čakavskoga narječja u središnjem Gradišću, zatim štokavskoga narječja u južnom Gradišću i kajkavskoga narječja u sjevernom Gradišću, no oni rabe vlastiti zajednički standardizirani oblik gradišćanskohrvatskoga mikrojezika. Hrvati u talijanskoj pokrajini Molise služe se štokavsko-čakavskim narječjem, a Hrvati Krašovani u Rumunjskoj pod utjecajem okoline razvili su jedan specifičan karaševski govor koji danas po svojim svojstvima spada pod torlačko narječje (neekavsko, jer pod akcentom imaju zatvoreno e od jata, izvan akcenta i)[4]), (u Rekašu na rumunjsko-srbijanskoj granici Hrvatska manjina rabi – kosovsko–resavski dijalekt odnosno rekaške govore, Hrvati po istočnom Srijemu služe se vojvođanskim dijalektom ili iločkim dijalektom, a Hrvati u Boki Kotorskoj zetsko–južnosandžačkim ili bokeljsko-perojskim, Hrvati koji obitavaju na Kosovu u Janjevu i Letnici razvili su govore torlačkoga narječja, odnosno Janjevačko-lepenički dijalekt.[5] Svi ti dijalekti pripadaju srednjojužnoslavenskom dijasustavu slavenske jezične grane.[6]

Znanost koja se bavi hrvatskim jezikom zove se kroatistika.